Davor Mojaš


SUTON CONTE IVA NA TARACI



Jednom je tako, pokušavajući prebrojati čiope na nevelikom kvadru neba koji su iznad tarace otvarali vrhovi gustih čempresa, palmi i borova punih šišaka – zaspao. Probudilo ga je klecanje zvona u kapelici i lepet krila preplašenih golubova. I plahih golubica. Kada bi ponekad klobuk, bijeli slamnati s vrpcom žutog filca, odložio na zidiću uz arle procavćela ružmarina, trebalo mu je, izgubljenom među knjigama ostavljenim još u zoru na suncu da se prozrače, i ura da ga pronađe. Sav zamantran i klonuo. Zaboravljajući naslov libra koji je legao. Iznenađen gustoćom rojeva krilatih crnih mrava koji su se u malim oblačičima okupili. Posvuda uokolo. Znao bi, ponekad, zadrijemati među grastama s posađenim bosiljkom čiji je miris trebao tjerati komarce. Kako su pričale stare gospođe dok bi suhim prstima rastvarale moskare i mahale se umorne od sparine. Otkidajući grančice, prinosile ih obrazima i mirisale ih uzdasima. Istim onima koji su ga podsječali na duge šetnje Lapadom i nježne stabljike bosioka u đardinima uz puteljak koji vodi do Mihajla. Uvijek kada bi oćutio dah maestrala izlazio je iz saloče vani. S blokom i bojicama. I crtao zalaske sunca. More i sol u duši i oblake nježne kao bumbak gore oko zvonika. U Gradu. I nju kako lebdi iznad. I hrani lastavice. Orzom.
Sjedio je tako Ivo Vojnović, kako i vazda, sam i ostavljen „na taraci“. Udobno zavaljen među „kušinima“ u fotelji od bambusa i trstike. Malo crtao, malo pisao, računao. I zbrajao konte na taraci Conte. S dogorjelom „virđinijkom“ među prstima i ostavljenim žmulom prošeka sa strane na hrpi papira iznad kojeg ga je zabavljao dosadni roj malih mušica. Srebrnozelenih. Pokušavao se sjetiti stihova one „zaboravljene njemačke 'balate'“. Uzludno. Onda je prelistavao dnevnik. Prelistavao, listao, prelistavao, listao i prelistavao sve dok nije pronašao jedan prazan list. I jedan suhi listić. Pelina. Ostavljen davno. Između dva lista. Da se sasuši. I da ga podsjeti. Na prazan list. Papira. Umoči pero u ljubičastu tintu i zapiše: „I svanu jedan od onih običnijeh dana, - ne spominjem se, da li je bilo vedro ili oblačno, - nekakav 'parobrod' žviždnu, bilo je suza i cvijeća i mahanja ubručića (spominjete li se one druge pjesme: 'p a r t i r, c'e s t m o u r i r u n p e u !') – pa Vi nestadoste s mog dnevnog vidika. Vi ste sad za mene ono što i život: - vjera brez ufanja. U čarobnom svijetu uspomena Vi mi se sad šetate sa živim i mrtvim, sastajete se s njima u hladu nestalijeh pramaljeća; - živite a nijeste živi....i nestadoste s mog dnevnika“. I iz dnevnika - izgovori. Naslovljujući , na kraju, „Onoj koja ode“ prvo pismo svoje „Intime“. Prije nego što je počeo pisati drugo pismo. Mislio je istoj a onda je odlučio da to bude drugoj. „Onoj koja ode“. Do gustijerne da mu donese vode. I ostavi je tu na taraci i na tavulinu punom praznih složenih listova za pisma koja je odlučio napisati. Baš tada. Onako. Jer mu se pisalo. Kao i uvijek. Kada mu nije bilo dobro. I kada mu je bilo muka od „tuga, melankolija i nostalgija“. Utihnulom. Ostavljenom i samom. S nekoliko preostalih kapi ishlapjela prošeka u čaši kristalnoj s urezbarenom posvetom gospođe Seraglli: Mome vazda žednom Ivu. Sa žutom zrelom mrkatunjom da mu miriše. U porculanskoj zdjeli punoj lanjskih šipaka, rogača i svježih smokava. Prvo ću mojoj Katici dvije-tri riječi složiti. Kako ono – „Contessa / Katy Vojnovich / Venezia / Calle larga S. Marco / Hotel Bologna.“ Tako. „Mila moja!... Kako da Ti zahvalim na premilim uspomenama i dragijem riječima?! Ova radost koja mi je u duši, neka Mamici i Tebi bude nagrada za sve što činite Vašem jadnome ali sretnom Ivu!..U ovi čas poslo sam Ti fudru za paletun Mamice i svilu crnu. Ona prva bila je puno jeftina a ova druga skupa jer je prve vrsti i široka.- Neka ti bude sretno, Katuša moja! – Našo sam ti ovu tvoju lijepu fotografiju di 13 anni. Sembri una principessa germanica. – Novac sam ti pak poslo jutros telegraficamente. Molim te da se hraniš dobro e non budare ai soldi za to. Grli te Tvoj Ivo.“ Odložio je papir sa strane i zagledao se u rascvjetale oleandre izrasle uz kapelicu. Grickajući kekse od vanilije s preljevom od marcipana . „S malo kima“ i „izgratanom koricom naranče“ - kako je volio. I kako su mu ih donosile onda neke gospođe kada bi mu dolazite u bolnicu u vizitu. I tješile ga osmijesima. Uznemravale uspomenama. A poslije ga sestre-anđeli brz krila uspavljivale molitvama... Uzdahne, umoči pero u bočicu tinte i nastavi: „Madame / Ch. Loiseau / Grand Hotel / La Crois / Var“....ili, bolje : „Madame / Charlees Loiseau / Chateu de la Sauge / Passenans / Jura...“...pa neka joj ga onda on odnese kada dođe s puta, predomislio se... “Draga moja Gjene! Šaljem ti 3 ribe da ih daš tvojoj Ruskinji. Vrijede 6 fcs. Platio sam ih ja, da ne bude remboursementsa, što ne će trgovac. Ona je još dužna za grožgje. Poslaće joj račun. Neka tebi da što je meni dužna; pa mi pošalji. Znaš da ne plivam u bogatstvu! – Ribe su naši vrnuti (scombri – maqueraux)...Od Luja ništa!..Šaljem ti dvije Revue des D.M. s drugom serijom Paleologovih memoara...Kad pročitaš vrati. Tvoj Ivo.“ Iz unutrašnjeg špaga paletuna izvadi svoju fotografiju. Sav u bijelom s leptiricom, karanfilom u reveru, klubokom bijelim i svilenom vrpcom, ruku „na prsima“ prekriženim u poluprofilu. Hm, koja persona – zadovoljno samodopadno promrlja. Na poleđini brzo napiše: „Draga Tinka! Poznaš li ga? - Gustam li te? – Jučer smo pili Marici u čast! ...“, puhne kratko da se tinta osuši i stavi je u omotnicu na kojoj je već bila napisana adresa: „Comtese / Tinka de Vojnovic / Munchen / Kaiserstrasse 52 / ...“ Onda se sjetio Ksenije – „Hotel des Etrangers“ – „Kad dogje 'Excelsior' od 1.VIII, počni rezati le Roman de Sarah Bernhardtz, pa kupi sve izreske i, kad roman bude gotov, vrati mi ga jer nemam vremena da ga čitam sada.“ – I skicira nekoliko P.S.-a: „Piši Tumajevima neka pošalju tebi novac i to odma“ – „Neka Pepica pošalje Politici 'Le Pacte de rome'. – „Gdje god budeš moraš kazati da je Mama slaba i da se ne dade prenijeti, za sada, pa da ja moram stati kraj nje, Itd. Itd.“ – „Tvoj Dundo Ivo“. I još onoj...onoj „mademoiselle“....onoj Olgi ...Marković...da svima obazna da je bolje i da pazi na zdravlje...u Beograd i Hotel „Moscou“ ću poslati: „Eto me već na nogama! Izlazim pod večer pa idem tramvajem u grad gdje opet sjedim u slastičarni. Tu primam od 8 ½ na večer pa se vraćam u Gruž na počivanje. Kako vidite sve dosadno do zla boga – ali ipak bolje mi je. Držim se strogog režima. Hoće li me to oporaviti da opet mogu putovati? Bog bi ga znao! – Ljubi Vas Vaš čika Ivo“...Nije napisao da „leži od bronchitisa“ i da ga je opet uhvatila „influenca“ koja ga sve češće podsjeća na bolnicu i sanatorij i miris joda i klora u sobi bolnice Sestara Milosrdnica i onih drugih....sestara „sveđ jednako“ u bijelom koje bi mu dodirom dlana po čelu znale reći ima li ili nema – „influencu“....Na poleđini posjetnice Maruški Haler napiše: „Draga Maruška! Na žalost ne mogu doć jer imam malo vertigjine. A rivederci drugi put! Vaš stari – Ivo Vojnović!“ . I još jednu leteru „Slavnom Hrvatskom novinarskom društvu!“ – „....u ovome usudnome času glas naroda ste Vi, - novinari. Vi govorite, Vi ljubite, Vi mrzite, Vi ćeznete, kao što to narod čini...Za to me danas Vaše pismo povrh svega i usrećilo, jer vidjeh i slova, kojima mi narod moj, jadni i veliki narod! – poručuje: 'Razumijem Te! – Moj si.' - - - A to jesam, - 'usque ad mortem et ultra'. Vaš prezahvalni kolega – I v o V o j n o v i ć“. Već mu se pomalo mantralo i mutilo u moždanima i sve je češće kašljao – „Puham i kašljem kako dolfin!“ – govorio je sebi. Od dugog pisanja, bjeline papira i ljubičaste boje tinte zaboljele su ga oči – „usque ad mortem et ultra“ – zadovoljno ponovi i letimično pregleda ispisane adrese, natuknice za pismo koja je još planirao napisati, količinu tinte u tintarnici, stanje pera i „penice“ i zazivajuće prazne stranice bilježnice u kojoj nije stigao napisati dnevničke bilješke. Primisli koje su ga spopadale i obilnu korespodenciju koje „se uhvati“ onako „ončas“ u hitnji nekoj neobjašnjivoj sav u „hipertenziji“ koju je osjećao po rumenilu na licu i suhim usnama. Mirisale su glicinije. Ili mu se činilo. Ptice koje su ga prelijetale bile su lastavice ili čiope. Ili su to bile od „krep-papira“ napravljene vrane koje je jednom kada je bio dječak ugledao na pozornici kada je vitez, uplakan i tužan, ljubio svoju princezu, iznemoglu i ostavljenu hladnu i obesčašćenu na kamenoj hridi sa tim zlokobnim crnim pticama koje ne lete nego sablasno lebde.... „A sada „mami mojoj“. „Mamimina mia“. „Hochwohlgeb. Fran / Sofie Hurich / (fur Grafin Vojnovich / Neues Haus – Kurort / Davosplatz / Schweitz...“ ...Ne, još nije tamo – promisli, poslat ću joj na onu staru adresu, odluči i zgužva kuvertu i spremi je u unutranji džep paletuna. Za uspomenu. „Contesa / Maria de Vojnovich / Venezia / S. Samuele / Calle Corner No. 3384/ Presso il Sig. Ant. Marion“ - „Mame moja!“.....Daždilo je....Kiše...Tufina...Svuda curi niz „kupjerte“ i svi se tuže da im prokišnjava „ispod kuplja“ a...Kaplje...Bile su i nijesu bile...Ne. Tople duge zrake sunca na taraci gdje si me držala za ruke i pokazivala mi borove i „lađu purpurnih jedara“ kako nestaje iza Grebena i more plavo kao oči one onda...Ne... Ovako ću, odluči, i nježno nastavi:...“Mame moja! Daždi!- per fortuna! – cosi le memorie del passato sono piu splendide! – Sul tavolo un mazzo di vihojle žute e la silouette di quella povera e caqra nostra citta! Čujem sva zvona našijeh crkava, i ženice s pomam i maslinam, i...svu prošlost! – Che Iddio ci dia rivivere un'orasola di quei giorni felici! – Grazie ale care due cartoline del 22! Che piacere di saper i miei fiori nelle tue care mani! – La buona Ninulla! – Come e per dove ritornera a casa?....“. Hm, „tokalo bi finut“ pismo ali nemam više force za ovakve rečenice a i „Trilođiju“ bih moro još jednom „u čisto“ prepisat i u „oni teatar“ poslati „Maškaratu“ ili „Imperatrix“ možda... – dvojio je u sebi sklapajući oči. Izgubivši se u mislima i slutnjama. Odlutavši, kako i vazda, kada bi se, na kraju pisma, potpisao.“Tvoj Ivo“. Ili – „Grli te Tvoj Ivo“, a ponekad i „Baci e benedizioni! Tvoj Ivo“....“Baci e baci e grazie infinite!...“ Ivo Vojnović“. „Il tuo e il vostro 'unico' Ivo“...“Del Tuo Ivo“... Tako. Conte. Ivo. Ivo Vojnović! S onim prepoznatljivim mnogima znanim rutinskim krasnopisnim crtopisom imena s podrazumijevaćim prezimenom i željenom titulom. I ne samo ponekad.
Sunce je tonulo u modrinu tamo između Sv. Andrije i Grebeni. Ustao je i teška koraka s bagulinom u ruci učini nekoliko koraka prema kapelici, zatim zastane, pogledom isprati grlicu koja sleti na najvišu granu bora među rijetke šiške i gnijezda borova prelca i ponovno odluta do kamene ograde obrasle u drijenak i kapare. Uzdahne i zatvorenih očiju tiho, tješeći se jednim od „onijeh“ sutona, sjeni njenoj koja mu se pričini prošapta: „Jest! – to ste šapnuli u mraku večernje sobe, gdje nevidjeni umirahu ispred Vašijeh noga svi trudni i saneni krizantemi što iščupah za Vas iz jesenskijeh, ožućelijeh perivoja mojih naj skrovitijih snova. Onda, ne htjedoh Vam još kazati zašto i kako mi se iz mašte vitlaju u zavojcima dima tamjana i magle, dragi sjeni stare čeljadi, starijeh osjećaja jeka i mirisa mrtvoga G r a d a. Al 'izmegju usana i čaše – udes je tu!'. Tako pjeva neka stara, zaboravljena njemačka 'balata' - i tako se dogodilo. Svanu jedan od onih običnijeh dana...“. „Onih običnijeh dana....Jedan od onih...običnih dana...“ – ponavljao je dolazeći k sebi. Kada je otvorio oči sunce je već bilo utonulo i u daljini su se još nazirale tek konture otočića. Kao da su nečija koljena - pomisli - provirila ispod modrog lincula. I vrati se sav klonuo prema naslonjaču da malo otpočine i sredi razuđene misli, tješio se, svoje lude staračke glave. I to bez klobuka. A rosata samo što nije.
Volio je taj osječaj na daljinu, kada ona čita njegovo pismo. Zadovoljstvo i prisnost u svakoj rečenici koju bi Emki Krstelj napisao: - „Vidio sam odavna lastavice ali ni jedna nije mi donijela toliko utjehe kao Vi – kraljice lastavica! – A što se 'rublja' (koja proza) tiče, kazaćete mi, kad se vidimo, što sam Vam dužan, jer inače pjesnik će preobraziti lastavicu u sovu! – Pazite se pjesnikove osvete! Bacio le belle mani! Vaš stari Conticello.“ – „Draga Gospogjo i Prijateljice! A la guerre comme a la guerre! Ja plaćam, kao 'mužeki' in natura. – Vi meni rublje da li da se pojavi, vi meni kupili 'spigete' za cipele, - itd! A ja Vama - - - 'quatro spegazzi'! Oprostite drskosti – ali lastavice kupe i slamke za gnijezdo. P.S. Ako stavite ovu ludoriju u okvir pazite da Vam ne zamažu, jer je sve – 'guardime – non tocchime!“ . Napisao je. Conticello. „Pokorni i 'slavni' Ivo“. „Paron Zuane detto Ivo“. – „Da prostite – ne mogu doći sutra u pior Kike! – Imam drugi 'rende-vu' – Me dispiaxe per el porco, che con tanti saluti xe el suo dev. Mo e aff.issimo. – Emissima mia!“ . I sve tako sav u „influenci“. Razuđenih misli svoga nespokoja. „Grafin Marie Bossi-Fedrigott! – Revenants! – Koje uspomene! ...Charmante personne! ....Vedremo domani!...Kad hoće neka prevagja!“ – rekao je majci kada ga je ona upitala zašto opet crta taracu. Nije joj rekao na koga je mislio i kojih se uspomena sjetio. Želio je samo čuti ono njeno: „Manjifiko!“ kada bi joj pokušao objasniti da to nije taraca već prazna pozornica na kojoj će biti jedna „jako lijepa predstava“ koju će on „napisati“. U kojem će biti „puno glumaca“ i „nekoliko glumica“ i sve će se događati u jednom gradu s „velikim zidinama“, sa puno palača i crkava i „lijepih kuća“ u kojima ljudi čuvaju rijetke ptice u „kajpicama“ i mirišu po marcipanu.
„Izagjoh iz duge tmine u toliki sjaj da mi nestade snage....San je to o smrti to – ali ljepši od života samoga. „ – nazdravio bi gorko svojim utonulostima dok su se juga gubila u ruži vjetrova. Uvijek u isto doba dana kada bi ga boljele kosti, klecala koljena a prsti gubili snagu među listovima papira koje je preslagivao s jedna na drugu hrpu. I na onu veću stavljao moskar. A na onu manju naočale. Igraju će se samo njemu razumljive igre vage. U kojoj su uvijek nešto drugo značili predmeti koji bi odabirao. Zaneseno se gubeći se u mirisima „leandara, julimbriša i aloa“. I onda se nalazio. Na „taraci pjesnika i knezova“. Nestalan. Kao dašak vjetra.
Nije se usuđivao glasno izgovoriti njegovo ime. Sve one neukusne šale koje je slušao na svoj račun nakon što ga je jednom, nakon premijere onako dobro raspložen i usplahiren od hvala i pohvala spomenuo. Više kurtoazno i bez primisli. Spominjući tek njegov glumački talent, „naočitu“ pojavu i maramu od roza svile koju je nosio. Te večeri. I ulogu koju je odigrao i još onu koju bi mogao....tko zna...u nekoj sceni...negdje...jednom...i ne samo odglumiti. I nije imao hrabrosti „senjati“ sve ono što mu se nije dogodilo. Pa se versima drugim zabavljao. I potpisivao darujući ih u pjesme složene. I krasnopisno „na karti“ ostavljene. Za onda, možda, ono...jednom...kada „finalmente“ ali i ranije – slutio je. „...Ko tihe svijeće“ mirisale su krinoline. „...A znaš li koga pratu?! Mrtvo ljeto!“ Nije razumio potrebu provjetravanja sadržaja „komode“ , kredenaca, ormara i burala. I zašto preko prozora ostaju cijeloga dana prebačene sotokotule, veste, traverse...poneki neispeglani paletun i, od srebrnog brokata, krinoline. Već iznošene i izblijedjele kao zastave nečije davne predaje. Kada im je u posjet došla Marija Tarnowska i dugo pričala o „borbi leptira“ koju je gledala jednoga jutra na svojoj haljini, mali Ivo Lujo Rafael je odgonetao smisao „mrtvog ljeta“. Tko ga ubije i zašto i kako to ljeto može biti mrtvo - razmišljao je pokušavajući otkinuti dohvatljivu sušenu violu s jedne krinoline. Marija Tarnowska imala je pogled koji je Iva Luja Rafaela plašio. I tjerao ga dovoljno daleko da sa distance sluša njen promukli glas. I jecaje kojima bi ispratila završnicu priče o „borbi leptira“. I sudbini haljine koju joj je poklonio „tamo neki“ ljubavnik. Jednom, kada je bila posebno neodoljiva. Ivo Lujo Rafael pokušavao je dovesti u međusobnu vezu fragmente slike koja se u „njegovoj glavi“ upotpunjavala svakim novim trenutkom. I nastavljala udarcima Zelenca o gradsko zvono. Mirisao je vosak u sobi kada su je svi napustili. I ostavili ga samog „ko tihu svijeću“. Ohrabrio se, prišao stolu i pojeo sve beškotine koje nije stigla progutati Marija Tarnowska. Uvijek se toga sjećao. Poslije ga je bolio stomak i morao je piti „kamomilu“. I često ići „na jedno mjesto“.
Onda se iznenada, kada se to najmanje nadao, na još uvijek bijelom i očekivanom ispisu „dana od tarace“, pojavila ona. Kao iz „one alegorije“ izašla. U zlatnom okviru na jednom od onih južnih „zidova“ u saloči čudesa njegova djetinjstva. Onako raspletena. Lepršava. U prozračnoj haljini. Obećavajuća. Malo blijeda i stidljivo rumena. I povodljiva. Nije dozvolio da mu njena pojava poremeti očekivani raspored. Već ustaljeni slijed igara koje je izmislio. Kao alibi. Domišljeni povod tihom odustajanju. I pozivu sutona. U kojem vjerenice žude za svojim vjerenicima. A vjerenici slute svoje vjerenice. I prizivlju ih izmišljenim imenima. Sjena njegova tamnila je slike uspomenara. Činila ga nervoznim. Blago ustreptalim, elegičnim, ranjivim, nostalgičnim. I plahim. Taj dan nije zabilježio u svom Danovniku. Tek ga je jednom rečenicom spomenuo u svojoj Sanjarnici. A onda, onda su se na taraci počeli događati najneobičniji susreti, neočekivani prizori, skice slika, progovorila lica iz rukopisa, likovi iz drama, čuli stihovi „Lapadskih soneta“, šetala i „pera“ i „olovke“ i osobe „sve u akordima“ iz njegovih dnevničkih bilježnica. Dnevničica. Pomiješale se adrese onih kojima je pisao, uloge onih koje je opisivao, redosljed činova i naslovi. Imena onih koje je poznavao, onih koji su ga slavili, onih s kojima nije „bio nešto posebno“, onih koje je osjećao...I onih preostalih sjena iz procesije u kojoj se nose barjaci i lovor i vrijes i pelin i svijetle duplijeri....Pogledaj! - reče gospar Lukša Vici dok je dolijevala ulje i kvasinu u zdjelu punu rikule, mladog luka i još nekih plavih listova. – Ova ti salata izgleda veselo ko balata! – I sva bala pod mojim rukama dok je mješam razdragana ! – uzvrati mu Vica. – Ne mogu dočekati objed! – zavapi gospar Lukša crven u licu s kapljicama znoja na čelu. S grančicom kopra u jednoj i s rukom barunice Lidije u drugoj, ispruženoj, ruci. Jednom kada još nije brojao godišta. I kada nije upozoravao one koji bi došli „na taracu“. Da mu ne „pristraše golube“. Na taraci. I iznenade ga u odlutalostima u kojima je gubio misli, sve češće susretao sjene sjena i među njima tražio „pscyhe“. I mladići mu se „iz Grada“ ponekad „prištampavali“. Omamljeni vrsima – mislio je. Češće malvazijom - znao je. I zatvarao bi škure ostajući sam u sobi misleći da je vani. Da sve je taraca kuda hodi i gdje sjeda kada umoran klone. I zaboli ga ruka od baguline i išjasa. A koljena i zglobovi upozoravaju na jugo koje će zapuhati. I pomahnitati. U njegovoj glavi. Provocirajući „ekvinocijo“ prije vremena i još jedan suton na taraci poslije još jedne popijene bočice lijekova. „Oh, lijepo je.!“ – šapnula je „u mraku večernje sobe, gdje nevidjeni umirahu „ u tišini i „svi trudni i saneni krizantemi“ iščupani „iz jesenskih, požućelijeh perivoja“ i onih „naj skrovitijih snova“. I pošla je „u zavojcima dima, tamjana i magle.“ Zajedno s krizantemama. Vidio se trag skladna torza na podu punom prosutog orza. I pšeničnih zrna. Rasutih posvuda. Legne li koja. I prođe li kroz saloču. I ostavi trag. Prije nego što mu se pridruži na ogradi tarace s koje se vidi i Grad i Petka i “otok zaborava”. Na jedno mu nekada postavljeno skriveno provokativno i gotovo isljednčko pitanje: “Želite li možda kakvih podataka o njoj?” - sav u strahu šapatom je odgovorio: “Ne. Zar Vam je ko pričao da pišem njenu tragediju?” A ona? „Odviše ste ljubazni što se zanimate za 'starca', koji je odavna rekao svijetu: zbogom!“ – ponovio je nešto glasnije pročitanu rečenicu. Onako. Sebi za utjehu. Njoj za spomenar. Njima za razmišljanje. Ostalima za adio. Senjan u jednoj od brojnih ispisanih bilježnica. Jedan od „Gospara antikijeh“ a ona među „Gospođama antikijem“ u „Maškarati Mističnoj“ čije „silhuete“ igraju taracom. Marija Orsola? Tko je ona? – reče pa , sklopivši ruke, nastavi moliti. Ona se trgne – „Thoughts down to my soul“... – I brzo rupcem pređe preko očiju. Sjedne „u stolac, načini skufijicu i šalin“. I zašuti. Zavazda. Skladno. U jednom od njegovih snova. I tišina. I utiha u duši i moždanima. Onda kada se ne čuje ni kucanje srca. Rijetkih budnih. I onijeh u snu „grada živih božanstava i mrtvih stvari“. I sve vonja. Onim mirisom koji znaju prepoznati samo rijetki koji su ćutili u tom Gradu sjena i maškara koje ne idu na poklade. Već ostaju njegovom vazda inspirativnom tajnom i usudom tih istih preostalih. Je li to bio ženski ili muški glas koji mu se u jednom ljetnom polusnu pričinio? „- Kažite mi put do Vašeg 'tajnoga perivoja'. 'Put do perivoja?... – a ne vidite li da Vi već odavna sjedite u hladu mojijeh čempresa.“ - zaplakao je.
Onda je, pazeći da na kraju ne zaboravi dopisati „Ljubim ruke! Vaš Ivo Vojnović“, napisao je „nepoznatoj prevoditeljici“ nekoliko pojašnjenja i značenja riječi: „malvasija“ i „kotonjata“ i „bosiok, (gen. bosioka – ou – bosiljak – bosiljka) franc. Casilic, herbe parfumee a petites fleurs blanches. Tres bien traduit par 'hagietek' en polonais.“ I još, i ne samo po navici, „Je suis toujours tout a votre disposition.“ Kao uvijek. Nestajući. Prisjećao se tišina i vrtoglavica nakon liječenja. Kada „umukle su...“ rime i soneti ga uznemiravali alibi mu je bila „Pjesma bez stihova“. Baš tako. „Rekoše mi da sam ozdravio, - pa se vrata bolnice otvoriše – i ja odoh. Prvi osjećaj bi tada: vrtoglavica. Ona prašna cesta, ulica, - šta li? – pričini mi se pučinom, a ja izgubljen čamac, zadnji ostanak potonula broda. I uputih se. – Držao sam se žbunova i plotova u strahu svega: djece, ljudi, živina, što rijetko onuda prolažahu...U prvi mah, onako još prožet ljekarničkim zadahom bolnice, zamislih, da je to vonj etera; onaj isti što me ušikao u crnoj nosiljci, kad me prenesoše umirućeg od stanice do liječilišta. Taj osjećaj bi tako snažan, da mi se na jedanput otvoriše u mozgu kapci utupljenih uspomena, te ja za čas stadoh i naslonih se iznemogao o bližnju ogradu. Jer tada opet vidjeh sve i u tren proživjeh svu onu dugu godinu bolovanja, operacija, liječenja – i smucanje od kreveta do stolca, pa od sobe do vrta, - i bijele kukuljice Sestara, ispod kojih se žarila lica sredovječnih oltarskih djevica, nijemih usana i širokih zjenica, - i prvi pozdrav bratu Suncu i sestri mojoj Luni, . i večernje zvono usred potamnijelih stabala, kad sagnute grane šuškaju zadnju molitvu prije noći za ptice bez gnijezda i za ljude bez doma....“
„Soupe aux bigolini – Hors d'oeuvre – Schnitzel viennois avec salade – Roti de veau garni – Tourte au caramel – Dessert – fruits – Fromage – Vins: Risling de Zagreb, Medoc blanc 1914, Champagne Veuve Clignot – Caffe noir – Chartreuse.“ – prisjećao se slijeda pjata koje je donosio konobar u bijeloj košulji, crnom paletunu s „leptiricom“ i sa zagonetnim smješkom. Dok je, odlazeći u kuhinju namještao bijeli pupoljak ruže u reveru s grančicom, nije se mogao točno sjetiti, je li sparoge ili šimšira.
„Gospodin i gospođa vojvoda D.... grof od S ....uzimlju si čast pozvati Vaše gospodstvo na Soiree-dansante, koja će se održavati u njihovome stanu Piazza dne... u 9 sati navečer.“ Tada je u te ure već je morao biti u postelji. I slušati priču koju bi mu pričala majka. O grofici Tarakanovoj, nekom grofu Orlovu, zalutalom plovu jedrenjaka s izblijedjelom slikom nekog sijedog sveca na „isanom barjaku“ i sirenama koje mame mornare i zovu kapetane po imenu. I, kad mu kapci otežaju, onu priču o geranijumu koji raste tamo gdje je vlaga i gdje neki „išumijehali“ smiješni gospari „balaju“ kontradancu i pričaju o Gradu u kojemu su živjeli jednom neki ljudi koji su se zvali knezovi, imali perike, „velate“, bijele rukavice, moskare i ljetnikovce. I svašta drugo bi pričali nadglasavajući se. Da se što prije umore, klonu i lakše zaspu. Kada dođu doma. U hladne sobe. U prazne postelje. U laku noć. I nemiran san.
U maloj hladnoj hotelskoj sobici sa ustajalom arijom znao je napamet raspored namještaja i poslaganih i složenih i ostavljenih „starih stvari“. Postelju s rekamanim linculima i tri „kušina“, ormar, četiri kufera složena u kutu, hrpu francuskih i talijanskih žurnala i revija, pikatabari, neveliki stol s rastvorenim knjigama, sviječnjak, desno od vrata prozor s navučenim koltrinama, tri koraka do ormara sa složenim bijelim i crnim odijelom, utijanim košuljama i grančicama lavande, klobukom i malim porculanskim figuricama flautiste, harminkaša, trubljača i balerine na komončinu...prazna čaša za vodu, šalica s pjatinićem za čaj, žličica i na stoliću uz prozor u „malim kvadrima“ fotografije Vojnovića i Vojnovićki i „lukjernar“ uz vitku porculansku vazu sa , od nekog mu donesenim, perunikama i grančicama žuke. A sve uokolo kako bi ih mogao dodirnuti i dohvatiti i u izmaglacama u koje sve šešće tonuo. Kada bi, naprezajući se, pokušao razaznati svoje lice u zrcalu znao bi se tužno i s gorčinom našaliti na svoj račun: - glava mi je kao u kanjca kada mi se kapci spuste onako pri kraju progastani. I kada bi iznemogao sklopio oči – iscrpljivali su ga i uznemiravali znani prizori i slike koje je snatrio i opisivao strasno se prepuštajući svakom naslućenom povodu, tragu i krhotinama isprovociranih sudbina koje su ga, nikada ga ne ostavljajući, doticale. Lomeći se u svakoj verziji „triptihona“ i gubeći u svakom od „akorada“. Savitljiv kao davno svehli struk lovora, vrijesa i pelina ostavljen mu na uzglavlju kao potpis sudbine. Kada je Ivo Lujo Rafael otrčao u jutro, Ivo Vojnović utonuo u suton a Conte Ivo se izgubio „na taraci“.
U otklonima, kako je nazivao stanja u kojima se zaticao kada bi ga „boleštine“ prikovale za postelju, nestajali su zidovi prostranih saloča, širili se hodnici starih kuća, potkrovlja gubila krovove, poljane postajale tarace kojima su „jedan po jedan“ hodili starci klecajućih koljena, pogrebljene gospođe u crnini, harlekini lebdjeli iznad igrajući se šiškama pinija a sinjorine u prozračnim velovima , kao leptirice, okupljale se među cvijetovima magnolija na najvišim granama stabala. I sve se bojalo toplim tonovima kasnoga ljeta kako bi ponekad slikovito pjašnjavao godišta u koja je zašao odsutno prinoseći licu kiticu tek ubranih miholjica u još jednom snovoplovu kojim se izgubio. I nesretan se budio kada bi ga prenuo vonj kamfora i plahe medicinske sestre u bijelom donoseći mu bočice s lijekovima i prenoseći mu pozdrave svih koji su se zanimali za njegovo zdravlje. Čitajući mu glasno pisma koja je u međuvremenu dobio i opisujući slike sa razglednica, dok su mu mijenjale tople obloge kojima je odmarao oči nakon nekoliko ispisanih stranica. Slutnji i uzdaha. Uzaludno im tražeći smisao. I lica koja bi ih izgovorila u još nenapisanoj drami Conte Ivovih sutona na taraci prije nego li se „zavjesa digne“. I takva ostane.
Kada bi utihnuli vjetri i sunce provirilo kroz oblake koje bi razmiještao oko svoje glave pazeći da mu ne „skoči febra“ – prostor se praznio. Nestajali su zidovi sobe, gubio se plafon a pod nogama mu ostajao hladni mramor. Kao ona opisana „...kamenita, bijela taraca Menčetićeve vile – obasjana suncem i nakićena vrsima poma, julimbriša i rascvjetalih leandara što se iz perivoja uspeše...“ – izmaštani prostor nesna starca izgubljenog u „intermezzu“ svojih godišta. Ostavljenog samog. Izgubljenog u điru kojim je i tog petka dvadesetisedmog dana srpnja u „izmaglicama i snoviđenjima“ odlutao u suton i još jedan od svojih „nezaborava“. Od nevolja, tuga i elegija. Nakon što je dobio „glase iz Grada“ da „o njemu pita“ g. Miho Skvrce. Hitro mu je „napiso kratku leteru“ ispričavajući se na kraju: „Ne bih Vas pitao da mi tisuća treba svakako za robu koja je došla željeznicom!“, ne htijući napisati ono što su svi u Gradu znali pa i tadašnji gradonačelnik o kroničnoj Conteovoj besparici, o izmišljenoj „robi“ i usudu trajanja utiha u njegovoj duši, „vonju tufine“ i ustajalosti u maloj neiznajmljivanoj zapuštenoj hotelskoj sobici u Gružu. „Dragi g. Miho! Vručina me drži daleko pod Grada! – Evo Vam mojih memoara potpuno gotovih, ispravljenih i prepisanih za štampu. I na 1. VIII.o.g. zaključit ćemo posao. Ja sad molim Vas da mi predujmite i tusuću dinara koju trebam svakako sutra u subotu rano. Pošaljite mi tu svotu sutra u jutro u H. Petka! Hvala! Vaš Ivo Vojnović“. Uzdahne i počne pisati prvu stranicu svojih memoara. Birajući među praznim bilježnicama onu „na crte“ plavih korica. Koju mu je prije nekoliko godišta iz Firence poslala gospođa Serragli da upravo u njoj „senja“ svoj „ciriculum“. Kako on to zna i umije. Ili da nešto drugo lijepo i skladno napiše kada se probudi.
Umoran Ivo Vojnović sjedi sav u izmaglicama utonuo u misli svojih „funeralija“. Maestral kotura tamo-amo bijeli klobuk kamenim pločama samo njemu znane i vidljive tarace. Sav je klonuo, iznemogao i rukama nesvjesno čvrsto pridržava listove ispisanih papira i nedovršenih pisama da ih vjetar ne raznese. Suton su već odjavile „eolske lire“ i Gospar Lukša se „uputio prema sobi, ali zaustavio se sa svijećom u ruci te jednim dugim pogledom zaokružio svu crnu tišinu mrtve, tamne tarace. Čini se da je nad pločama kakvoga staroga grobišta. Pak se strese i rukom učini kano da tjera nevidljive aveti...: A sad!....homo spat.“ Izusti. Ivo Vojnović otvori oči, pogleda prazne ploče „kamene saloče“ oko sebe, sablasne krošnje čempresa uokolo, guste krvotoke bršljana po zidovima kapelice u daljini, mjesec koji „iznad grada pluta kano ljuska“, nedovršena pisma ispred sebe na velikom bijelom stolnjaku sa bogatim picejom, sjenu nje „koja ode“, njega „koji plače“ i plamićke udaljenih zvijezda visoko gore u tamnilu iznad Velike i Male Petke. „Pak teško ustane“, stavi klobuk, uzme bagulinu, „...i rukom učini kano da tjera nevidljive aveti“...korakne i uzdahne: Homo! Upali lumin, ispruži ruku, utrne svijetlo, uzdahne: „Ajme meni!“ i utone u tamu.




Dubrovnik, 21.11.2009.